Članovi KUD-a Kamen Sirač i HKUD Lahor iz Daruvara gostovali su od 08. do 11. srpnja 2011. na Međunarodnom folklornom festivalu u Bratislavi. Izvedbom zajedničkih koreografija i spletom slavonskih i bilogorskih pjesama i plesova tog su vikenda naši kudovci ostavili odličan dojam pred publikom u Bratislavi. Podršku zajedničkom nastupu članovima kulturno-umjetničkih društava, ‘Kamen’ i ‘Lahor’ svojim su dolaskom pružili i članovi hrvatske ambasade u Bratislavi i to nakon što je na otvorenom prostoru ispred zgrade filharmonije u Bratislavi intonirana himna Lijepe naše.
Na festivalu su se uz naše, predstavili i folkloraši zemlje domaćina te gosti iz Grčke i Bugarske. Zahvaljujemo se sponzorima bez kojih naše gostovanje ne bi bilo moguće, a to su: Općina Sirač, Pivovara Daruvar, Grad Daruvar.
U nastavku pogledajte fotografije s gostovanja i pročitajte putopis autora Mate Munića!
PUTOPIS MATE MUNIĆA
Naprijed ka Slovačkoj, europskoj zemlji svijeta,
trnovitim putem bez otvorenih vrata odmarališnih toaleta.
Primorani smo tako stajati gotovo svaki metar,
zbog natjecanja u disciplinama poput pišanja uz vjetar,
Ne damo drugima da usnule bude,
i krcati energijom živciramo ljude.
U hotelu koji postaje naš mali raj,
na večer zovemo ekipu da dođe na čaj,
ispijanje čaja traje do u kasne noćne sate
kad dolazi vrijeme da se svi u svoje sobe vrate,
a u jutro rano zabavi je kraj
za sve one koje je noć prije prevario čaj,
Sunce nas pati i tražimo hlad,
zbog toga počinjemo mrziti i Slovačku i ovaj grad.
Umorni i mutni hodamo kroz Bratislavu
a Sunce nam se od pločnika odbija o glavu.
I tako ispod starog mosta Bratislave grada,
ispričaše se Stipa i Rozalija mlada.
I trenutak prije no što na nastup valja poć,
saznajemo da nas čeka još jedna besana noć.
Prije samog nastupa iz hotela se sto puta izlazi i u njeg’ vraća,
zbog puknutih žica i naopako obučenih gaća.
Izvedba samog nastupa, uglavnom svima paše,
osim što pozornica bješe preslaba za naše primaše.
No dobro, svaka aktivnost mora imati svoju tešku kategoriju;
ljude zadužene da popune prostoriju.
No šalu na stranu,
moram vam reći što se još dogodilo u tom danu.
Do samoga jutra smo po sobama mljeli,
a oni koji su zaspali probudili su se zaprljani cijeli.
To se dogodilo mnogima pa čak i ovom piscu,
no sve bijaše vraćeno brijanjem nogu krivcu,
kad nemaš dlaka to se ne da riješit vodom,
a kada smo kod vode vozili smo se i brodom
po lijepom “plavom” dunavu, uz pjesme i gitare,
do luke u kojoj su Kiki i Mato svirali za pare.
I zbog njihovog popa, rocka pa čak i rapa,
u šeširu su bili novci; doduše iz njihovog džepa,
uslijedio je povratak u hotel i priprema za nastup broj dva,
na koji je i došla i hrvatska ambasada sva.
Al’ ovoga puta pozornica bijaše prilagođena za naše primaše,
a poslije izvedbe došao je red da ponovo napunimo čaše.
Kozel – naravno, zeleni čaj, što povećava koncentraciju,
i motivira ljude na što veću, hmmm, zezanciju.
Njegova aroma i miris baš svakome godi,
pa ga najčešće nalazimo u hotelskim kupaonama odnosno vrlo hladnoj vodi.
Noć prije povratka bila je čudna,
sigurni smo da osim naše najmanje je još jedna soba bila budna.
Prenosim naše najdublje isprike,
i znamo da zaslužujemo prodike,
jer nismo uspjeli obuzdati krike,
kad su budale iz sto druge sobe uzeli ručnike.
Normalno, došlo je do krvi,
ah’ nije ni posljednji put, a nije ni prvi,
u pet ujutro napokon smo otišli u krevet,
i probudili se u pola devet.
Idemo kući i atmosfera je prava.
Pola nas nije ni za što, a druga polovica spava,
a i meni san na oči sjeda,
i više mi se pisat ne da.
